Digitalni nomadi mijenjaju tržište – brojke, ne dojmovi
U globalnom kontekstu broj osoba koje se deklariraju kao digitalni nomadi dosegao je razinu koja više nije zanemariva. Prema procjenama iz 2025. godine, oko
35 milijuna ljudi u svijetu navodi da živi lokacijski neovisno (izvor:
everki.com). Značajan dio njih je u dobnoj skupini 30–39 godina (oko 47 %) i visoko je obrazovan – gotovo 90 % ima višu ili visoku stručnu spremu (izvor:
localyze.com). Za Europu to znači novu skupinu privremenih stanovnika koji traže dugotrajniji boravak, ali ne nužno i dugoročno vezivanje za lokalno tržište.
U Hrvatskoj je do uvođenja posebnog režima za digitalne nomade zabilježen vidljiv rast interesa. Do siječnja 2021. zaprimljeno je
1.393 zahtjeva za vizu digitalnog nomada (izvor:
dnacroatia.com), dok su pojedini izvori za 2024. naveli više od
3.700 izdanih dozvola – što je rast od oko 45 % u odnosu na prethodnu godinu (izvor:
visa-digital-nomad.com). Ovaj rast potvrđuje postojanje potražnje, ali ne i njezinu stabilnost. Boravci su vremenski ograničeni, a motivacija boravka primarno je radna, ne rezidencijalna.
Istra na to reagira, ali s ograničenim podacima. Primjeri poput projekta
“Gourmet Getaway – Workation & Workshops” u središnjoj Istri te platforme
liveandwork.central-istria.com pokazuju da se regija pokušava pozicionirati kao odredište za udaljeni rad. No, konkretne brojke o duljini boravka, prosječnim iznosima najma i udjelu digitalnih nomada u ukupnoj turističkoj potražnji nisu sustavno objavljene. Činjenica da Istra ima dobru mrežu, sigurnost i blizinu Italije nije dovoljna bez transparentne statistike (usp. IOM policy brief za 2024.:
IOM).
Na razini EU-a, više od
40 država i jurisdikcija u 2024./2025. nudi neku vrstu vize ili boravišne dozvole za udaljene radnike (izvor:
EY – Global Immigration & Digital Nomad Index). To Istru i Hrvatsku stavlja u poziciju konkurencije – Portugal, Španjolska i Grčka već nekoliko godina ciljano privlače ovu skupinu, uz razvijenije coworking mreže i jasnije porezne modele. Ako je ponuda drugih zemalja šira, dio nomada preusmjerit će se tamo gdje je infrastrukturna i pravna predvidivost veća.
Što se tiče nekretnina, efekti mogu biti dvosmjerni. Povećana prisutnost digitalnih nomada može privremeno podići cijene dugoročnog najma i povećati potražnju za stanovima i kućama s pouzdanim internetom, radnom sobom i blizinom većih središta (Pula, Rovinj, Poreč). Međutim, riječ je o potražnji koja je
sezonalna i volatilna. Jedno od istraživanja o nomadima navodi da
79 % njih ovisi o stabilnoj tehnologiji, a
73 % ulaže u stalno usavršavanje (izvor:
pumble.com). Drugim riječima, oni traže viši standard od prosječnog turističkog apartmana. Vlasnici koji ulažu u takve objekte moraju računati na više troškove opreme i na činjenicu da boravci često traju 1–3 mjeseca, a ne cijelu godinu.
Hrvatska viza za digitalne nomade dopušta boravak do 12 mjeseci za osobe koje rade za inozemnog poslodavca i ispunjavaju financijski prag (izvor:
nomadsembassy.com). No, u 2025. su najavljene i pooštrene provjere prihoda te urednije dokumentiranje, što smanjuje broj osoba koje mogu realno ostati dulje (izvor:
travelandtourworld.com). To znači da tržište nekretnina ne može ovu skupinu promatrati kao trajni izvor prihoda, nego kao dodatni, ali promjenjiv segment.
Za agencije i investitore poruka je jasna: interes postoji, ali ga treba valorizirati na osnovi podataka, ne očekivanja. Bez javno dostupne statistike o broju nomada koji stvarno žive u Istri dulje od 90 dana, bez podataka o strukturi najma i bez jasnog poreznog okvira, ulaganja u „nomad-friendly” nekretnine nose rizik. Trend nije sam po sebi garancija povrata, posebno u regiji u kojoj kratkoročni turizam i dalje ostvaruje većinu prihoda.
